subota, 19. prosinca 2015.

Kulturno uzdizanje u kazališnom wc-u

Priča o danu u kojem sam napravila osam malih pogrešaka iliti jednu veliku.
Bio je to hladan dan u studenome, a pogreške su redom bile ove:
Prva - pristati otići na predstavu iako nisam imala pojma kako se zove
Prije nekoliko tjedana, od prijatelja sam dobila uzbuđenu poruku. Ni manje ni više nego o tome kako je dobio ulogu u operi koja će se prikazivati u HNK-u Ivana pl Zajca. Nije znao ni kada, ni koliko je na sceni, ni koja je to točno opera, ali poanta je bila biti će na pozornici. 
Iznenađenje! To je trosatna talijanska opera "Andrea Shenier".
Ja talijanski ne govorim iako ga učim već predugo, a čak i uz prijevod čisto sam sumnjala da će ovo biti zabavno, ipak, ajde, volim kazalište, možda se i iznenadim... Bar sam ja na to tako gledala.
Pogreška broj dva - prereviše uraniti.
Dogovorili smo se da ćemo se taj dan naći ranije i još se malo prošetati po Rijeci jer je on imao dva sata slobodno između generalne i nastupa, s obzirom da nam autobusom treba pola sata do Rijeke ja i prijateljica smo se već dosta rano vidjele u centru Opatije. 
Pogreška broj tri - otići na drugu stanicu.
Imale smo još mnogo vremena, pa smo se odlučile šetuckati do sljedeće stanice, procijenivši da ćemo ondje stići taman na vrijeme. Stigle smo čak i prerano i čekale taj nesretni autobus broj 32. 
Dočekale smo ga. Samo na krivoj stanici, jer se on, točno u 17,45 zaustavio nama ispred nosa. Preko puta ceste.
Pogreška broj četiri - Sjele smo umjesto da smo stajale
Sljedeći bus trebao je doći točno u vrijeme kada smo mi trebale biti u Rijeci što je značilo da ćemo dobrano zakasniti. Nakon desetak prijetećih poruka i dva poziva koja su počela sa "Enia! Mia! Da ste se odmah nacrtale ovdje, smrzavam se ko' idiot!"  napokon smo se ukrcale u već skoro potpuno pun autobus i sjele na zadnja dva mjesta. Sjedile smo leđima okrenute vozaču i vozile smo se unatrag.
Pogreška broj pet - "proći će"
Već smo bile u Rijeci, tri stanice udaljene od prijatelja koji je još uvijek slao poruke svake dvije minute kada smo zapele u prometu. Vozač je valjda zaključio da se gužva neće tako brzo riješiti pa je počeo voziti okolnim putem. Bile smo na vratima, odmah kod njega, u nekoj sporednoj ulici sa malo prometa kada je Enia prošaptala "povraćat ću" i autobus je odmah stao. Brzo smo skočile van kroz vrata i odmah tamo, usred ulice Enia je dokazala da se nije šalila kada je rekla prijašnju rečenicu.
Pogreška broj šest - "A mislim, već imamo karte, ja sam ok" 
Napokon smo se našle s prijateljem (tada je već bilo sedam i deset, a u kazalištu smo trebali biti na sedam i pol). Nakon što je utvrdio da je Enia stvarno u redu, počeo se toliko smijati da ga je skoro 
pokupio auto (jako dirljiva scena).
Pogreška broj sedam - Ne gledati na sat
Otišli smo svi zajedno do kazališta, i odlučili Eniji naručiti čaj od kamilice u kafiću, no malo smo se preračunali sa vremenom i na kraju otišli odmah nakon što smo naručili jer bi inače zakasnili na operu.
Pogreška broj osam - Sjesti kraj čangrizavog čovjeka s brkovima
Došle smo, sjele smo, opera je počela. Tri minute nakon, Enia je šapnula kako joj je ponovno loše i pokušavale smo smisliti  kako da odemo do wc-a bez da privučemo previše pozornosti na sebe. Usred planiranja strategije čovjek do nas nas je na čistom čakavskom "ljubazno zamolio" da umuknemo.
Pauza od pet minuta, mi trčimo prema wc-u. Zadnji čas jer Enia opet povraća točno u tom trenutku.
I tada nam je samo preostalo čekati prijevoz koji je stigao nakon točno 45 minuta koje smo mi provele okupirajući kazališni zahod.

Ali ono, bar ostaje priča za pričanje, a ja nisam morala provesti tri sata slušajući talijanski. Jedina na gubitku bila je Enia koja je cijeli sljedeći tjedan provela u krevetu (što i nije takav gubitak budimo iskreni)




subota, 12. prosinca 2015.

Recenzija // John Green: U traganju za Alaskom

"Kad odrasli vele "Adolescenti misle da su neuništivi" s onim ljigavim, glupim smiješkom na licu, oni i ne shvaćaju koliko su u pravu. Mi nikad ne smijemo ostati bez nade zato što se nikad ne smijemo nepopravljivo slomiti. Mi vjerujemo da smo nepobjedivi zato što to doista i jesmo. Mi se ne možemo roditi, kao što ne možemo ni umrijeti. Kao i svaka energija, i mi možemo samo mijenjati oblik i veličinu manifestacije."

***
Miles Halter je završio srednju školu i sprema se za odlazak na collage,
Nema pojma da će ondje upoznati Pukovnika - nad prosječno pametnog tipa s kojim će dijeliti sobu, Takumija - niskog azijca koji zna repati, i Alasku, curu koja će mu promijeniti život. Svi oni pomoći će mu pobjeći iz monotonije njegovog života, pokazati mu što znači prijateljstvo i upoznati ga s čarima života u skoro nepodnošljivo toploj Alabami.
Miles će se ondje po prvi put suočiti s mnogim problemima - od kazni zbog pušenja do skorog utapanja, pa i do prve prave zaljubljenosti.
***
Evo mene opet, napokon sa novom recenzijom. Dakle, škola, testovi i stres zbog ocjena mi baš i ne ostavljaju mnogo vremena za čitanje, i već jako dugo vremena jedina stvar koju sam čitala bili su sastojci žitnih pahuljica. Ipak, neki dan sam napokon dospijela do knjižnice i nakon nekoliko minuta pregledavanja polica, naišla sam na tu knjigu.TU KNJIGU. Toliko sam vremena čekala da dođe u knjižnicu i sad mi je napokon bila u rukama. Tiho sam zaskvičala (zbog čega me prijateljica pogledala kao da imam ozbiljnih problema) i odmah je stavila sa strane kako je mi je netko ne bi okrutno oteo kada svrnem pogled.
Došla sam doma, zatvorila se u sobu i potpuno ignorirala onaj glasić koji mi govori da moram učiti za taj glupi test iz matematike (možda stvarno imam problema).
Ova knjiga je prije svega nevjerojatno napisana i iako je to prva knjiga koju je Green ikada napisao ja mislim da mi je njegova najdraža.
Nakon prvih 50 stranica, još uvijek ni blizu nije bilo nekakvoj akcijskoj radnji ili barem malo uzbudljivijem djelu, ali ja sam još uvijek jedva čekala svaku iduću rečenicu  - dijalozi puni humora, opisi zbog kojih se osjećate kao da ste dio knjige i naravno, tipično Greenovski, teška tema.
Na početku svakog poglavlja prvog dijela knjige stoji odbrojavanje, Ne znamo što se nalazi na stranici na kojoj odbrojavanje dolazi do nule. Ne znamo ni što se nalazi nakon te stranice, ali točno se osjeća da to ne može biti ništa dobro.Ipak, pokušavamo se uvjeriti da je to možda broj dana koje Miles mora pričekati dok ne upozna curu svojih snova ili dok se ne sprijatelji s nekim koji će ga povesti u novi život pun avantura.
Mhm, da, sigurno.
Kobni događaj je, napokon saznajemo, smrt predivne, pametne, zgodne i tragično nesretne Alaske.
I što se događa nakon?
Toliko knjiga ima tužan završetak, toliko njih završava smrću, no ne govore o tome što se dogodilo nakon, što je bilo sa ljudima koji su tu osobu voljeli.
E pa upravo je to ono o čemu se Green usudio govoriti u ovoj knjizi i upravo je to ono što ju odvaja od tipičnih romana o neshvaćenom tinejdžeru koji se na sve buni, a zapravo mu ništa ne fali.
Iako knjiga govori o dosta jednostavnoj temi - mladiću koji po prvi puta napušta roditeljski dom i upoznaje curu za koju misli da mu je suđena, Green govori o puno težim stvarima. O traumama iz djetinjstva, o pritisku koji na tinejdžere stavljaju odrasli, o tome koliko je lako činiti se savršeno sretan, a biti slomljen iznutra. Knjiga se vrti oko zadnjih riječi Simona Bulevara  - "kvragu, kako ću ikad izaći iz ovog labirinta", a Miles niti zna tko je Bulevar, niti o kakvom labirintu govori no što vrijeme više prolazi, to on češće  razmišlja o njemu - o značenju labirinta, o "velikom možda" i o tome kako zapravo ista stvar brine svih.
Jedino što bih ovoj knjizi mogla uzeti za zlo (a čak ni to nije toliko loše) jest da vidim kako John Green jako često neke karakteristike jednostavno seli iz jednog lika u drugi pa su mi se Quentin iz Gradova na papiru i Miles iz Traganja za alaskom činili čak malo i previše slični. Također sam vidjela da se mnogi ljudi bune kako im roman nije sjeo zato jer su likovi prenapuhani - jer se autor previše trudio da budu jedinstveni, no moram priznati da ja to nisam uopće primijetila za čitanja,

Roman je odličan, i stvarno, jedan od onih o kojima ćete razmišljati i danima nakon čitanja, barem ja jesam.
Također, najavljena je filmska adaptacija ove knjige koja bi u kina trebala izaći u siječnju 2016 (nadajmo se samo da će biti sličnija adaptaciji Greške u našim zvijezdama nego Gradovima na papiru).

srijeda, 21. listopada 2015.

Recenzija // Zoe Sugg: Cura na netu

Youtuberi postaju sve poznatiji, gledanost im raste i otvaraju im se mnoge nove mogućnosti o kojima, da nema njihove velike publike, ne bi mogli ni sanjati. Jedna od takvih prilika je i objavljivanje knjige.
Zoe Sugg je britanska vloggerica sa oko 9 milijuna pretplatnika na svom Youtube kanalu koja je prije šest mjeseci objavila vijest koja je mnoge šokirala - napisat će knjigu.
Iskreno, ovu knjigu nisam ni planirala pročitati, sumnjala sam da će je tako brzo prevesti na Hrvatski, a nije bilo šanse da ću ju naručivati preko interneta (pogotovo zato jer mi je tbr lista neprevedenih knjiga ogromna i nema šanse da bi ova knjiga uopće došla na red).
Ipak, jučer sam u knjižnici na YA odjelu naišla na jarko žutu naslovnicu i Zoeinu sliku i zaključila sam da joj, ako mi je već ovdje nadohvat ruke, mogu barem dati šansu.
Kada sam uzela knjigu u ruke i počela ju čitati odlučila sam ne razmišljati o tome zašto je objavljena i tko joj je autor, već ju čitati baš kao i svaku drugu knjigu - potpuno bez predrasuda.
I razočarala sam se.
Već na 95 stranici bila mi je puna kapa knjige i htjela sam je zatvoriti i provesti vrijeme čitajući nešto što zapravo ima smisla, no kako knjiga ima 250 stranica, odlučila sam ju dovršiti jer ne mogu ju otpisati kao lošu ako ju nisam pročitala do kraja, zar ne?
Dakle, da pričam malo o tome što stvarno ne valja, sada kada sam dovršila knjigu.
Prvo od svega, i ono što sam odmah zamijetila je pisanje. Knjiga nije napisana dobro, dapače, imala sam osjećaj da je ovo bilo prvo što je autorica ikad pisala. Također, imala sam dojam da knjiga nije bila prerađivana, da je ovo jednostavno bio prvi draft koji je odmah objavljen. Pisanje se malo popravlja pri kraju knjige, no to i dalje ne izgleda kao nešto što se u prvom tjednu moglo rasprodati više od Harry Pottera.
Pisanje koje je u engleskoj verziji moglo biti i prihvatljivo apsolutno je pokvario naš prijevod. Riječi koje bi trebale ostati na engleskom jeziku bile su prevođene dok su riječi za koje postoje sasvim normalne i svakodnevno korištene hrvatske riječi ostajale na engleskom (jedini prijevod selfie-ja koji prihvaćam je onaj iz serije "Kud puklo da puklo" a to je svojko. I to samo zato jer je korišten sarkastično. Sve ostalo se odbija)
Kada se napokon naviknete na loš način pisanja morat ćete se uhvatiti u koštac sa likovima.
Likovi su toliko nestvarni i u pokušaju da stvori nešto originalno autorica ih je prenapuhala i učinila nerealnima. Ako netko planira napisati knjigu kojoj je radnja smještena u stvarnom svijetu neka pazi na to da likovi nisu previše "životopisni". jer, budimo iskreni, nema šanse da izađete na ulicu i apsolutno svi koje vidite su izrazito, vidljivo neobični i zanimljivi. Neki likovi moraju biti dosadni i uobičajeni jer to knjigu čini realnom.
Radnja je u redu. Ali to je sve, sigurno nije jedna od onih knjiga o kojima ćete razmišljati danima nakon što ste ih pročitali.
Nekima će se svidjeti, ima slatku ljubavnu priču koja bi nekima mogla biti plus, no meni je bila izrazito naporna.
I ponovno, izrazito nerealna, namještena, savršeno poklopljena do te granice da sam svako malo okretala očima i jako puno puta bila u napasti da samo kažem "kvragu" i više nikad ne pogledam tu knjigu.
Knjiga bi trebala govoriti o introvertiranoj, nesigurnoj i dosta nespretnoj curi (gdje smo to već vidjeli? ) koja pati od napadaja panike koji joj se događaju od kad je bila u jednoj prometnoj nesreći (u kojoj nitko nije nastradao, jer znate, to bi knjigu učinilo malo stvarnijom, a to ne želimo) njenom blogu (koji uopće nema veliku ulogu u ovoj knjizi) i o tome što joj se događa - od toga da više ne podnosi najbolju prijateljicu do ljubavi na prvi pogled sa tipom iz New Yorka kojeg uopće ne poznaje ali bez problema s njim odlazi na put i odaje mu sve najdublje tajne (i njeni roditelji su sasvim ok sa tim).
Ipak, knjiga ima jednu dobru stranu. Bavi se problemima kao što su cyber bullying i napadaji panike i vjerujem da bi ljudima koji pate od jednog ili drugog mogla biti jako korisna i utješna
To je uglavnom to, knjigu uopće ne preporučam.

                                                                                                             Mia

srijeda, 7. listopada 2015.

Recenzija // John Green: Gradovi na papiru


"Ljudima se sviđala ta ideja o djevojci od papira. Oduvijek im se sviđala. A najgore je što se i meni sviđala. Ja sam je gojila i uzgojila (...) Na neki je način sjajno biti ideja koja se svima dopada, ali nikada nisam mogla biti ta ideja za samu sebe."
                                      ***
Volim SI-FI, volim krimiće, volim avanturističke romane. Romani sa realnim temama (oni koji ne govore o paralelnim svemirima, izmišljenim svjetovima, futurističkim distopijama, zločinima i slično) mi jednostavno nikad nisu legli (pod to mislim na ljubavne romane i romane o bolestima, ali to samo zato jer sam hipohondar). Svako malo se natjeram da pročitam neki i iako mi se ponekad i svide, nikada toliko da stvarno zavolim taj žanr knjiga. Knjige Johna Greena su jedina iznimka. Volim njegov stil pisanja, njegov humor i poruke koje želi prenijeti kroz svoje knjige oduševe me svaki put. Zadnja koju sam pročitala bila je "Gradovi na papiru". Jedina greška - prvo sam pogledala film. Bit ću iskrena, nakon što sam pogledala film uopće mi se nije dalo čitati knjigu. Ne zato jer sam mislila da znam radnju ili zato jer "Pa gledanje filma je isto kao i čitanje knjige" već zato jer je film bio tako grozan da mi je ubio želju za čitanjem Greenove knjige. Da nije bilo jedne prijateljice koja me uvjerila da je knjiga mnogo bolja i da je vrijedi pročitati najvjerojatnije ju nikada ne bih uzela u ruke. Na sreću, jesam.
I bila je odlična.
Originalna radnja, razrađeni likovi i zanimljivi dijalozi su ono što je čine toliko dobrom. No, ono što često shvatim kod Greenovih knjiga je da mi se više sviđa njihova poruka nego radnja.
Priča o pretjerano romantiziranoj Margo koju prate brojne legende i Quentenu, "štreberu" kojem se jako velik dio života vrti oko nje (Ajme majko, mrzila sam ga uz dubine duše) pokušava prenijeti poruku kako se ljudi ne bi trebali romantizirati već kako bi ih trebali pokušati gledati sa njihovim dobrim osobinama i sa njihovim manama - kao cjelinu (bar sam je ja tako shvatila). Kroz radnju saznajemo o njihovoj prošlosti i o tome u kojim su odnosima sada, kao tinejđeri te pratimo Quentina na putovanju na kojem će naučiti da ljudi često nisu onakvi kakvima se čine i da ponekad, umjesto da radimo nekakve pretpostavke, jednostavno gledamo svoja posla i usredotočimo se na svoj život (da... stvarno ne mogu smisliti tog lika....).

"To nije moja Margo" rekla je. A ja sam razmišljao o svojoj Margo, o Laceinoj Margo i Margo gospođe Speigelman. Svatko je od nas gledao neki drugi Margoin odraz u kući ogledala."

Još jedna stvar koja mi se stvarno sviđa kod Greenovih romana jesu stvarno dobri likovi. Voljeli ih ili ne, svaki lik ima jako razrađen karakter koji možda nije izravno napisan ali se "pokupi" tijekom čitanja (Ben je super btw).
Ne znam što da više kažem o knjizi osim da je stvarno dobra i vrijedna čitanja i da je film očajan i da ne gubite vrijeme gledajući ga...
                                                                                                                                     Mia :)

utorak, 6. listopada 2015.

Kako napreduje NaNo i ostale stvari

Upozorenje! Dosadni post u kojem govorim samo o stvarima koje mi se događaju! Opasno po život!
Sada kad ste bili upozoreni, izvolite slobodno nastaviti čitati....
Zadnjih sam pet dana jako mnogo vremena provela pišući. Kako sam odlučila držati se probnog NaNoWriMa (koji će mi, nažalost čini se, biti i jedini NaNo ove godine jer sam pogledala kada pišem testove i WOW neću si moći priuštiti toliko gubljenja vremena u studenome) obavezala sam se pisati oko 2000 riječi na dan (što mi, za sada i uspijeva) ali moram priznati da mi je radnja malo prekratka pa se brinem da ću završiti prije nego što dođem i blizu 50 000 riječi, ali ako i samo završim (koliko god riječi na kraju imala) biti ću zadovoljna.
Počela sam čitati (ponovno) knjigu koju mi je prijateljica poklonila za rođendan, a to je "The Adventures Of Sherlock Holmes and Other Stories" od Sir Arthur Conan Doyle-a koja je nevjerojatna.
Od samog izgleda (ima debele kožne korice i rubovi stranica su zlatni aaah) do sadržaja (Svaka. Priča. O. Holmesu. Koja. Je. Ikada. Napisana) zaljubila sam se u nju čim sam ju vidjela, tako da stavljam to kao preporuku - pročitajte bilo koju priču o Sherlocku Holmesu ako već niste, ozbiljno.
(možete slobodno pogledati i BBC-jevu seriju "Sherlock").
OVAJ TJEDAN U KINIMA IZLAZI DRUGI DIO "HOTELA TRANSILVANIJA!

U slučaju da niste primijetili, jako sam uzbuđena i apsolutno me nije briga što ću biti u kinu sama s petogodišnjacima, to je remek djelo od crtića i ja ga idem gledati.
Danas sam se cijepila i ruke su mi malo utrnule pa ispričajte ikakve tipfelere.
Na ostalim novostima, kuća u koju ću se preseliti tijekom iduće godine (nadajmo se) je napokon dobila pod! Još malo i počinjem sa biranjem namještaja za sobu jeeeej!
Um, mislim da bi to bilo to, ne znam koliko ću moći biti redovita ovdje na blogu u bližoj budućnosti, ali imam pripremljen jedan osvrt na knjigu (pogodite kojuuu) i još tri ideje za postove tako da ne bih trebala izostajati tako puno.


                                                                                                           Mia♥ (uuuu srčekooo)
                                                                                                                   

ponedjeljak, 5. listopada 2015.

Top 10 knjiga za ovu jesen

Jesen je napokon stigla i nakon dugih, ljetnih mjeseci, sladoleda i čitanja na plaži ponovno se možemo zatvoriti u udobnost sobe i slušati kako kiša udara po prozorskom oknu dok pod dekom čitamo knjigu.
Pa, kako bi proslavila dolazak jednog od najljepših godišnjih doba i kako bih se pripremila za nadolazeće hladnije mjesece pune toplih boja, pripremila sam post posvećen jeseni - od knjiga do glazbe i recepata - sve što je potrebno za savršenu jesen! Ipak, recepte još moram isprobati tako da će oni dobiti zasebne postove (označiti ću ih sa "jesen" pa samo to upišite u tražilicu na blogu)
ako ih želite lakše pronaći)
Top 10 najboljih jesenskih knjiga
  • "Svijet od tinte" od Cornelie Funke. Nevjerojatno dobro napisana knjiga sa genijalnom radnjom i savršena uz topli čaj, Njena mješavina izmišljenog i stvarnog povesti će vas u potpuno novi svijet.
  • Doslovno bilo koja priča ili roman o Sherlocku Holmesu od Sir Arthur Conan Doyle-a jer wow, već sam neko vrijeme opsjednuta Holmesom, a dani koje morate provesti zatvoreni u kući su kao stvoreni za isprobavanje njegovih metoda dedukcije.
  • "P.S. volim te" Cecelie Ahern. Nisam ljubitelj ljubavnih romana, no Cecelia Ahern ih vodi na sasvim drugu razinu, tako da, uzmite dekicu i kutiju maramica i pripremite se za plakanje i smijeh - sve u jednoj knjizi.
  • još jedna knjiga Cecelie Ahern - "Na kraju duge" koja mi se svidjela čak i više od "P.s. volim te" jer ipak ima malo više humora, a malo manje tuge.
  • "Hobbit"od J.J.R. Tolkiena. Klasik za koji su svi čuli i koji se mora pročitati, pa zašto, ako već niste, ne poći na avanturu s nadaleko poznatim Bilbom Bagginsom?
  • "Uoči svih svetih" koji je napisala kraljica krimića Agatha Cristie i kojemu se radnja odvija baš na Noć vještica knjiga je kao stvorena za ovo doba godine.
  • "Zajedno protiv zločina" od Agathe Cristie je vjerojatno, meni najdraža njena knjiga. Krimić podijeljen na više kratkih priča o mladom paru koji preuzima detektivsku agenciju i rješava zločine pomoću znanja koje su dobili jedino čitajući kriminalističke romane.
  • "Tu sam pred tobom" od Jojo Moyes još je jedan dobar ljubić koji vrijedi pročitati sjedeći ispred kamina (khm, khm, vjerojatno će vam trebati papirnate maramice)
  • "Gradovi na papiru" od Johna Greena također je knjiga koju stvarno vrijedi pročitati. Puna humora, odlično napisana i s jakom porukom.
  • "Ljubav između korica" od Francesc Miralles možda na prvi pogled izgleda kao dosadni ljubić pun klišeja, ali to stvarno nije. Zanimljivu priču sa dobrom radnjom vjerojatno ćete pročitati u jednu večer.

A kada odlučite što ćete čitati treba pronaći i prigodnu pozadinsku glazbu, pa evo i nekoliko playlista koje možete uključiti kada vam se na da tražiti pjesme.

Hvala na čitanju i sretno sa jesenskim ugođajem (ne zaboravite, tijekom čitanja, upaliti svijeću sa mirisom cimeta i jabuke!)
                               
                                                                                                                           M 

ponedjeljak, 28. rujna 2015.

NaNoWriMo?

Pred nekoliko dana pročitala sam jednu knjigu. Zvala se "Ljubav između stranica" (dobra knjiga, grozan naslov) i uglavnom, jedan od likova u toj knjizi sudjelovao je u NaNoWriMo-u. Zvučalo je zabavno ali nikada nisam čula da to postoji pa sam malo pretražila internet i evo što sam saznala:
NaNoWriMo je akronim za "National Novel Writing Month" tj. nacionalni mjesec pisanja romana u kojem ljudi iz svih dijelova svijeta (čak postoji opcija za Hrvatsku!!) provedu siječanj pokušavajući napisati roman od 50,000 riječi. "Kvaka" je u tome da na kraju svakoga dana, stranica NaNoWriMo-a (koju možete pronaći ovdje) prebroji riječi koje ste napisali i zaključa ih - što bi značilo da ih više ne možete prepravljati. Cilj je napisati cijelu početnu verziju romana u mjesec dana i ujedno se ne brinuti o greškama ili gubiti vrijeme buljeći u tekst koji ste napisali pred dva dana i pokušavajući napisati tu jednu rečenicu kako treba .Za to ima vremena. 
Ja inače pišem iz zabave i ovo je zvučalo kao sjajan izazov. Ipak, sumnjala sam da ću moći napisati 50,000 riječi baš iz prvog pokušaja, a i u jedanaestom mjesecu će već početi ozbiljniji ispiti, pa sam se s prijateljicom dogovorila da ćemo obje listopad uzeti kao probni mjesec i pokušati se nekako naviknuti na pisanje toliko riječi na dan - odlučile smo si postaviti cilj od 25,000 riječi i dati sve od sebe da ga ispunimo. Također smo obećale da ćemo početi pisati posve novu priču (ne neku od onih koje smo već počele pisati i nekada završile) i da ćemo pisati onaj žanr koji inače izbjegavamo ( ja inače volim pisati krimiće, a ona si-fi pa smo se odlučile zamijeniti tako da je ona zaglavila sa detektivima, a ja sa budućnosti i um, vilenjacima?).
Razlog zašto pišem ovaj post je sljedeći-
a) mislim da je NaNoWriMo odlična ideja i žao mi je da već prije nisam čula za nju pa pokušavam proširiti riječ što je više moguće
b) razmišljala sam o tome da napravim posebnu stranicu na blogu na koju ću objavljivati svakoga dana ono što sam napisala za "probni NaNoWriMo"  pa sam htjela napraviti nekakav uvod za to u kojem objašnjavam zašto odjednom objavljujem toliko loše napisanih glupost i - evo, ovo je razlog.

Nadam se da će barem netko tko je zainteresiran za NaNoWriMo vidjeti ovaj post i odlučiti se pridružiti!
                             
                                                                                                    M (to je ono kao potpis wow)